Putovanja

Jedan manastir, jedna rijeka, jedna pećina, jedan vodopad

15/06/2013

Kada su se prije par godina kod nas pojavili sajtovi sa raznim popustima, pretplatila sam se na njih nekoliko. Sad mi se nekako čini da oni razmjenjuju medjusobno e-mail adrese korisnika jer mi dnevno stiže i po 15 poruka. Naravno, neodoljiva želja za njuskanjem i kupovinom besmislica spriječava me da odem na dugmence unsubscribe, pa mi je inbox stalno zatrpan i većina poruka ostaje nepročitana. Nevolja je što kad krenem čitati te poruke, redovno nešto i kupim. Bude tu dosta dobrih iskustava sa raznim firmama da čovjek poželi da im se vrati i po punoj cijeni, a nađe se i poneko toliko loše da im poželite natovariti poresku na vrat… I o jednima i o drugima besplatno pružam informacije putem maila!

I tako jednog dana ugledah ponudu za izlet do Manasije, Resavske pećine i vodopada Buk. Moj dragi i ja i naših dvoje prijatelja počeli smo da istražujemo predloženu rutu. Nakon provjere vremenske prognoze, excel kalkulacije da li se više isplati da idemo sa agencijom ili svojim autom i krajnje analize svih prikupljenih informacija odlučili smo da uplatimo parice za izlet!

Ima dana i godina da nisam bila na izletu sa hranom u kutijama i ćebencetom na travi. Ćebence smo zaboravili, ali sam klopicu pripremila. Tu su divne Kiflice sa sirom koje već imaju brojne obožavaoce, Carska pita i Mramorni kolač. Klik na link odvešće vas do recepta i uputstva kako da ove đakonije pripremite u vašoj kući.

Sve tri lokacije su kraj Despotovca, gradića koji se nalazi 130 km južno od Beograda. Obilazak Manasije nam je odavno stajao u tefteru (u ovom slučaju blokić koji čuva dobre ideje i lijepe planove, da ih ne smetnemo s uma). Zidine koje vidite na fotografijama još su impresivnije kada stanete ispod njih. Na ulazu nas je dočekala tabla koja kaže da ne možete ući razgolićeni i po srednjoj fotki bi se reklo da ne smijete korisiti Olimpus aparate! 😀 Na svu sreću mi smo dio Nikon klana pa smo odmah krenuli sa fotkanjem. Šalu na stranu, imalo se šta i zabilježiti. Kao i u većini manastira, ne možete fotografisati jedino u crkvi. Možete se popeti i na tvrdjavu za 500 dinara, pogled je divan, a tako je nastala i fantastična panorama koju je napravio moj dragi. Možete je vidjeti ovdje!

Manastir Manasija

Manastir Manasija – www.fotoreporter.rs / All rights reserved

Manasija je izgrađena početkom XV vijeka, četiri puta je rušena i četiri puta izgrađivana. U jednom navratu je i krov bio skinut pa je dio fresaka uništen od kiše i vlage. Restauracija traje i danas, a trebala bi biti konačno gotova u avgustu 2018. godine. Vodič nam je rekao da često iz inostranstva dolaze posjetioci da bi pogledali preostale freske koje su spomenici srednjovjekovnog slikarstva. I mi smo zatekli nekoliko grupa turista koji su bili zagledani u visoke svodove.

Prednost putovanja kada idete sa vodičem je to što imate određeni tempo, pa ćete i vidjeti sve što je predvidjeno. Kada krenete u sopstvenom aranžmanu tempo je obično sporiji, te hajde još malo tamo, pa neka nas još malo ovamo i vrijeme za čas prođe, a da niste stigli obići sve što ste htjeli. Nedostatak putovanja sa vodičem je što vam fali vremena za detaljnije razgledanje, fotografisanje ili naprosto za vremenski neograničeno sjedenje na klupici u lijepom ambijentu. E, zbog ovog ograničenog vremena do autobusa smo došli trčeći i krenuli ka Resavskoj pećini koja se nalazi 20 km od već spomenutog Despotovca.

Pećina je otvorena za javnost od 1972. godine. Deset godina ranije planinari su saznali za nju, a ko zna koliko godina i vijekova prije toga, pastiri su tu sklanjali svoja stada od nevremena. Odmah po ulazu vodič nam je rekao da je strogo zabranjeno fotografisanje i snimanje. Iskreno smo se zabezeknuli, a kada su ostali članovi grupe krenuli da fotografisu mobitelima i aparatima krenuli smo i mi sa skljocanjem, pa nek ide zivot. Ne znam šta je razlog toj zabrani, valjda vjeruju da će ljudi reći: vidio sam je na slici pa ne moram uzivo. Ja mislim da prisustvo turističkih fotografija na Internetu može samo da pobudi interes za neko mjesto. Uostalom, ako to nije škodilo Manasiji, ne vjerujem ni da će pećini. Pećina je inače duga 4,5 kilometra. Mi smo hodali puno manje, koliko tačno ne znam, ali sam zapamtila da je temperatura unutra stvarno 7 °C. Kako smo silazili dublje pod zemlju sa nježnošću sam se prisjećala svoje zimske jakne koja je ostala kod kuće. No baš zbog te zime, posjete su vremenski limitirane na 20-30 minuta pa se nećete previše smrznuti, pogotovo ako vam neko ugrije ruke… 🙂

Resavska pećina

Resavska pećina – www.fotoreporter.rs / All rights reserved

Po izlasku iz pećine dohvatila sam se onoga što sam propustila pri ulasku. Na livadici su stajale ljuljačke i nisam odoljela da barem ne sjednem na jednu od njih! Ove naše instalacije po parkovima često osmotrim i tužno zaključim da su namijenjene težini duplo manjoj od moje. 🙁 Što jest jest, u pitanju su dječija igrališta, ali se neviđeno obradujem kada vidim neku ljuljačku stabilne konstrukcije za ove nas djetinjaste. I zbog mog ljuljanja zakasnismo mi drugi put na autobus.

Naredno odrediste vodopad Buk. Ko je platio ručak, pravac u restoran, ko nije  u šetnju i preživljavanje u prirodi, a nas četvoro u hlad na livadici kraj rijeke Veliko vrelo. Fino smo se najeli. I kiflice i Carska pita su se pokazali u najboljem svjetlu, a Mramorni kuglof koji sam pravila prvi put opravdao je to što sam nosila papirić sa receptom 500 km! I jos nešto, u tom hladu su bile i ljuljačke pa sam sebi ovaj put natenane ispunila zelju.

Vodopad Buk

Vodopad Buk – www.fotoreporter.rs / All rights reserved

Onda smo se šetnjom zaputili do vodopada Buk koji je najviši vodopad u Srbiji sa visinom od preko 20 metara. I bez tog „naj“ svakako je izuzetan i prelijep! Kažu da ga je najbolje posjetiti u proljeće kada ima najviše vode koja je napravila dubok amfiteatar sa jezercetom na dnu. Ako dođete po vrućem danu, osvježiće vas vodena prašina koja dobaci i po 30 metara! Inače, vodopad se nalazi na rijeci Veliko Vrelo čiji je izvor u blizini. Da bi zaokružili priču, skoknuli smo i do izvora pred kraj okupljanja. Samo vrelo je zaklonjeno mostom kojem tu nije mjesto, ali taj put zaslužuje da ga pređete. Prolazite kraj livada, voćnjaka, ispod procvjetalih grana, kraj stare vodenice, preko drvenih mostića. No, ako mislite da vam za to treba 15 minuta na kraju će se ispostaviti da vam treba više od pola sata. U skladu s tim pravilom zakasnili smo i ovaj put na okupljanje.

Na izvoru Velikog Vrela, pogled sa mostića

Na izvoru Velikog Vrela – www.fotoreporter.rs / All rights reserved

Tokom izleta smo uglavnom imali brz tempo, a ja sam u svoj toj frci negdje posijala poklopac za objektiv mog dragog Nikona. Svojski sam se potrudila da pretresem autobus i da ga pronađem ali bez uspjeha, pa ako neko oko Lisine vidi drvo na kome rastu poklopčići, neka mi donese jedan. 🙂

Dan je prošao za tren, a vidjeli smo puno toga. Dobili smo razgovorljivog vodiča koji nije gasio mikrofon i koji je u početku izazivao komentare „aman čovječe, dokle više“ da bi vremenom ljudi počeli slušati te priče i anegdote. Čuli smo dosta istorijskih i geografskih činjenica, a sad nama što teško pamtimo i brzo zaboravljamo ko je kriv. Hvala čovjeku za trud. Usput nam je spomenuo par puta, kada smo prolazili kraj sela, kako eto baš u toj kući kraj ceste živi neki domaćin koji pravi odličan med ili sir, ali se nismo zaustavljali. Možda neko od vas bude bolje sreće pa se vrati sa domaćim sirom.

Kao što sam obećala, na blogu ću osim o receptima pisati i o ovim putovanjima, pa vas možda zainteresujem za neku destinaciju! I eto, malo treba da se čovjek pokrene i ne tako puno para za cijeli dan zujanja po prirodi i obilaske znamenitosti koje drugačije možda ne bi ni vidjeli jer nisu kraj puteva kojim često idemo. I kratki izleti osvježe naš duh, ispune nas utiscima i lijepim sjećanjima, a lijepe stvari dobro dođu da se premotaju po mislima još koji put. Makar kad zastanemo na autobuskoj stanici ili čekajuci da kompjuter obavi što ima dok se vrti mali pješčani sat.

P.S. Samo sam vodiču ostala dužna komentar (na njegovu izjavu kako se na njihovim ino turama vozi u minut i kako se ne čekaju putnici) da se oni koji kasne uvijek još duže čekaju u inostranstvu, inače ne bi cijeli autobus iste agencije dva sata pretresao centar Beča da nadjemo bakicu koja je mirno pila kafu ispred muzeja Albertina ne javivši se nikome. No, to je tema za neku drugu priču… 😉

6 Comments

  • Reply miljalukic 15/06/2013 at 11:49 am

    Dobro došla, Biljana, u blogerski svet!

  • Reply Negoslava 15/06/2013 at 5:08 pm

    Pa, lepo, lepo. Hvala.

  • Reply Marica 15/06/2013 at 6:53 pm

    Ovo je divno. Naleteh na post prateći link sa Denisovog fb statusa. 🙂
    Divnu si mi turu osmislila kada sledeći put svratim da obiđem domovinu 🙂

    • Reply Biljana Sparavalo 16/06/2013 at 11:52 pm

      Hvala na lijepim rečima! Pratite nas i dalje, biće tu još zanimljivih pričica! 🙂

    Ostavite komentar